Sljeme nekada 1964.

Istorija Istorija skijanja u Hrvatskoj Sljeme nekada 1964.

Masiv Medvednica je smješten između jugoistočnih Alpa i sjeverozapadnih Dinarida, nalazi se između 15°49'45" i 16°07'45" geografske dužine i 45°49'00" i 45°59'00" geografske širine. I pruža se u smjeru jugozapad-sjeveroistok u dužini od oko 40km i širini oko 9km. Istočni dio Medvednice započinje kod Bisaga u dolini rijeke Lonje i završava na zapadu kod Podsuseda kod rijeke Save. Najviši vrh je Sljeme, visok 1035m. Rubni dijelovi Medvednice stapaju se na jugu sa Zagrebom, a sjeverni dio je granično područje Hrvatskog zagorja gdje se veliki broj živopisnih zaselaka uvukao skroz u rasjede Gore kako je stanovnici s ovog područja zovu.

&amp;amp;lt;/p&amp;amp;gt; &amp;amp;lt;p&amp;amp;gt;.&amp;amp;lt;/p&amp;amp;gt; &amp;amp;lt;p&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br /&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;/p&amp;amp;gt; &amp;amp;lt;p&amp;amp;gt;Medvednica, gora srednje visine, je jako razvedena, pokrita šumom, tektonski raznolika i planinarski vrlo atraktivna pogotovo ako se uzme u obzir da u njenom podnožju živi više od polovice organiziranih planinara Hrvatske. Najveći dio Medvednice izgrađen je od eruptivnog kamenja, a najviše je zelenog škriljevca. Na periferiji masiva pojavljuju se vapnenačke i dolomitne naslage nastale u mlađim geološkim razdobljima.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;Ljudske nastambe na Medvednici su bile već u pretpovijesno vrijeme o čemu svjedoče brojni nalazi. Medvednica se prvi put spominje 1209. godine u ispravi kojom kralj Andrija II. vraća knezu Vladislavu od plemena Acha i njegovoj braći djedovinu koja je sezala do sljemena gore «Mons Ursi qui vulgo dicitur Zelemen», a kao Medvednica Medwenicha 15.10.1242. godine u Zlatnoj bulu Bele IV kojom on daruje Zagrebu posjed u planini.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;Godine 1244. do 1250. zagrebački biskup File na gori gradi gradinu koja bi trebala onemogućiti tatarske upade. Taj je grad dobio ime Medvedgrad prema imenu gore. No potresi ga stalno ruše i 1590. godine je toliko uništen da ga Stjepan Gregorijanac zauvijek napušta i seli u dvor u Šestinama.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;U srednjem vijeku zbivanja na Medvednici vezana su uz Gradec, Kaptol, Medvedgrad i Susedgrad, a na sjevernoj strani uz Zelingrad i nepoznati grad na Tepčinoj špici te u feudalno doba uz dvorce Gornja Bistra, Golubovec i Gornja Stubica.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;Od početka 17. stoljeća uz latinska imena kojima se spominje Medvednica dolaze i hrvatski nazivi, a najveći broj takovih spisa govori o gradskim vješticama koje se skrivaju u šumama Medvednice. To najviše govori o tome koliko su se obični ljudi plašili planine i ulaska na nju, ali s druge strane i kako je ta planina duboko usađena u njihov svakodnevni život.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;U nauku Medvednica ulazi tek u drugoj polovici 18. stoljeća kada o njoj piše Hacqueta na svojim putovanjima, ali je spominje tek kao Gebrig Sagrab i ta je činjenica imala veliki utjecaj na daljnje spominjanje Zagrebačke gore koja se kao ime počinje javljati i u udžbenicima i kartama. To je trajalo sve do 1920. godine kada Heneberg iznosi povijesne podatke o narodnom imenu Medvednica pa taj naziv ulazi u širu upotrebu.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;Uz Medvednicu svoj su život prvotno organizirali žitelji koji su živjeli na njenim obroncima s jedne i s druge strane dok su obični građana to izbjegavali. U ostalom, «lajzanje po gorah» smatralo se tada nemoralna stvar. No javljaju se «osobenjaci» koje je gora sve više privlačila. Prvo kao lovačko odredište, a onda je nadjačao prirodoslovni interes koji je naročito živahan sredinom 19. stoljeća kada se organiziraju botanička i geološka proučavanja. Iza znanstvenika dolaze i učenici i studenti pa pomalo Medvednica postaje izletište. Za početak izletničkog života Medvednice može se smatrati 1870. godina kada grupa građana podiže na vrhu Sljemena drvenu piramidu. Interes za turističke posjete gori tako je jak da se već 1874. godine osniva planinarsko društvo na čelu s dr. Schlosserom. Slijedi uređenje Gradske kuće 1878. godine iz koje je 1925. godine nastao Tomislavov dom koji je postao žarište planinarstva na Medvednici.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;Povijest potrebe zaštite Medvednice seže još u 19. stoljeće, a prvi se put u javnosti govori o zaštiti u dnevniku Narodne novine od 15.02.1891. godine gdje se govori o vrijednosti šuma i potrebi zabrane siječe. No tek je 16. lipnja 1981. godine dio Medvednice u površini od 22,825 ha proglašen parkom prirode. Usprkos toga još se uvijek na Medvednici događaju čudne radnje poput lova ili iskapanje kamena.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;Medvednica obiluje izvorima vode i potocima koji su u vršnom dijelu pravi brdski, a donji dio je položenijeg tipa. Svi ti izvori koji se u glavnom nalaze iznad 750mnv ne daju obilje vode, ali se ipak velik dio njih koristi kao voda za piće u lokalnim vodovodima. Na rasjedima, gdje je voda zagrijana u dubini i izbija na površinu, koristi se kao kupališta u Stubičkoj kotlini.&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;&amp;amp;lt;br/&amp;amp;gt;Park Prirode Medvednica obiluje dobro očuvanim šumama na površini od 14,550ha što čini 64% parka. Ostalo su voćnjaci, vinogradi, polja…&amp;amp;lt;/p&amp;amp;gt;

Medvednica, gora srednje visine, je jako razvedena, pokrita šumom, tektonski raznolika i planinarski vrlo atraktivna pogotovo ako se uzme u obzir da u njenom podnožju živi više od polovice organiziranih planinara Hrvatske. Najveći dio Medvednice izgrađen je od eruptivnog kamenja, a najviše je zelenog škriljevca. Na periferiji masiva pojavljuju se vapnenačke i dolomitne naslage nastale u mlađim geološkim razdobljima.

Ljudske nastambe na Medvednici su bile već u pretpovijesno vrijeme o čemu svjedoče brojni nalazi. Medvednica se prvi put spominje 1209. godine u ispravi kojom kralj Andrija II. vraća knezu Vladislavu od plemena Acha i njegovoj braći djedovinu koja je sezala do sljemena gore «Mons Ursi qui vulgo dicitur Zelemen», a kao Medvednica Medwenicha 15.10.1242. godine u Zlatnoj bulu Bele IV kojom on daruje Zagrebu posjed u planini.

Godine 1244. do 1250. zagrebački biskup File na gori gradi gradinu koja bi trebala onemogućiti tatarske upade. Taj je grad dobio ime Medvedgrad prema imenu gore. No potresi ga stalno ruše i 1590. godine je toliko uništen da ga Stjepan Gregorijanac zauvijek napušta i seli u dvor u Šestinama.

U srednjem vijeku zbivanja na Medvednici vezana su uz Gradec, Kaptol, Medvedgrad i Susedgrad, a na sjevernoj strani uz Zelingrad i nepoznati grad na Tepčinoj špici te u feudalno doba uz dvorce Gornja Bistra, Golubovec i Gornja Stubica.

Od početka 17. stoljeća uz latinska imena kojima se spominje Medvednica dolaze i hrvatski nazivi, a najveći broj takovih spisa govori o gradskim vješticama koje se skrivaju u šumama Medvednice. To najviše govori o tome koliko su se obični ljudi plašili planine i ulaska na nju, ali s druge strane i kako je ta planina duboko usađena u njihov svakodnevni život.

U nauku Medvednica ulazi tek u drugoj polovici 18. stoljeća kada o njoj piše Hacqueta na svojim putovanjima, ali je spominje tek kao Gebrig Sagrab i ta je činjenica imala veliki utjecaj na daljnje spominjanje Zagrebačke gore koja se kao ime počinje javljati i u udžbenicima i kartama. To je trajalo sve do 1920. godine kada Heneberg iznosi povijesne podatke o narodnom imenu Medvednica pa taj naziv ulazi u širu upotrebu.

Uz Medvednicu svoj su život prvotno organizirali žitelji koji su živjeli na njenim obroncima s jedne i s druge strane dok su obični građana to izbjegavali. U ostalom, «lajzanje po gorah» smatralo se tada nemoralna stvar. No javljaju se «osobenjaci» koje je gora sve više privlačila. Prvo kao lovačko odredište, a onda je nadjačao prirodoslovni interes koji je naročito živahan sredinom 19. stoljeća kada se organiziraju botanička i geološka proučavanja. Iza znanstvenika dolaze i učenici i studenti pa pomalo Medvednica postaje izletište. Za početak izletničkog života Medvednice može se smatrati 1870. godina kada grupa građana podiže na vrhu Sljemena drvenu piramidu. Interes za turističke posjete gori tako je jak da se već 1874. godine osniva planinarsko društvo na čelu s dr. Schlosserom. Slijedi uređenje Gradske kuće 1878. godine iz koje je 1925. godine nastao Tomislavov dom koji je postao žarište planinarstva na Medvednici.

Povijest potrebe zaštite Medvednice seže još u 19. stoljeće, a prvi se put u javnosti govori o zaštiti u dnevniku Narodne novine od 15.02.1891. godine gdje se govori o vrijednosti šuma i potrebi zabrane siječe. No tek je 16. lipnja 1981. godine dio Medvednice u površini od 22,825 ha proglašen parkom prirode. Usprkos toga još se uvijek na Medvednici događaju čudne radnje poput lova ili iskapanje kamena.

Medvednica obiluje izvorima vode i potocima koji su u vršnom dijelu pravi brdski, a donji dio je položenijeg tipa. Svi ti izvori koji se u glavnom nalaze iznad 750mnv ne daju obilje vode, ali se ipak velik dio njih koristi kao voda za piće u lokalnim vodovodima. Na rasjedima, gdje je voda zagrijana u dubini i izbija na površinu, koristi se kao kupališta u Stubičkoj kotlini.

Park Prirode Medvednica obiluje dobro očuvanim šumama na površini od 14,550ha što čini 64% parka. Ostalo su voćnjaci, vinogradi, polja…

Izvor: Zagrebački Memento, 2017.