'Mi nikad nećemo moći imati široku bazu jer nemamo skijališta i imamo siromašne klubove. Stoga vrlo rano selektiramo djecu da bismo najtalentiranijima od rane dobi poklanjali punu pažnju. Tako jedino možemo uspjeti'

- Pucajte! Spreman sam - dočekao nas je s druge strane mobitela Vedran Pavlek vozeći se prema Zagrebu s Hintertuxa, austrijskog ledanjaka, drugog, ili kako bi Ivica rekao prvog, doma obitelji Kostelić.
- Ovih pet i pol sati vožnje jedino mi je slobodno vrijeme za razgovore, obavio sam ih već 40-ak i još me barem toliko čeka - objasnio je direktor hrvatskih alpskih reprezentacija.

Nadam se da ne vozite u pancericama?

- Ha, ha, ha! Ne, ovaj put ne!

Koliko je ugodno, a koliko obvezujuće krenuti u sezonu kao direktor reprezentacije čiji član brani naslov pobjednika Svjetskog kupa?

- Svakako da je ugodno, cijene nas gdje god dođemo i imamo odličan status na svim skijalištima, ali s druge strane može biti opterećenje, no mi nismo ušli u sezonu s imperativom da moramo obraniti Globus.

Je li ugodno i u financijskom smislu, s obzirom na to da je pobjednik Svjetskog kupa osigurao dobre ugovore u ovo doba krize?

- Svi naši ugovori su dugoročni, a sklopljeni su nakon posljednjih Olimpijskih igara, tako da i nemamo pretjeranoga prostora za nove sponzore. Ivica je i prije osvajanja Globusa bio na vrlo visokoj razini kao osvajač olimpijskih medalja.

U posljednjih 20 godina samo su dva skijaša, Austrijanci Maier i Eberharter, obranili Globus. Može li Ivica ponoviti njihov pothvat?

- Već sama činjenica koju ste istaknuli govori koliko se skijaš na tom putu potroši. Čak ni Janica, koja je imala izvanserijske rezultate i triput je bila ukupna pobjednica Svjetskog kupa, nije to uspjela biti dvaput zaredom. No, čvrsto vjerujem da je Ivica sposoban barem još jednom osvojiti Svjetski kup u iduće tri godine. Za to nam trebaju u prvom redu dobro zdravlje, dobre pripreme i ‘podnošljiva’ konkurencija, odnosno da se ne dogodi da netko poludi pa u jednom vikendu osvoji 300 bodova, što zatim nije jednostavno loviti.

U kakvom je zdravstvenom stanju Ivica krenuo u novu sezonu?

- Ivica je zbog operacije koljena izgubio više od 40 dana proljetnih priprema. To nekome možda zvuči nebitno, ali u Gipsovoj strategiji rada treninzi u travnju i svibnju su i te kako važni jer se trenira neopterećeno, a prolazi se mnogo kilometara, što je važna podloga za novu sezonu. No, ono što je ipak najvažnije jest da od rujna trenira posve normalno, bez bolova.

Direktore, reprezentacija nam je nekako malobrojna i krhka, a praktički smo ostali bez njene ljepše polovice?

-Mi nikad nećemo moći imati široku bazu jer nemamo skijališta i imamo siromašne klubove. Stoga vrlo rano selektiramo djecu da bismo najtalentiranijima od rane dobi poklanjali punu pažnju. Tako jedino možemo uspjeti. Uz Janicu smo imali jaku žensku, a lošiju mušku reprezentaciju. Sad je situacija obrnuta i uz Ivicu je stasala generacija skijaša. Čvrsto vjerujem u Zrnčića Dima i Šamšala koji je na 80 posto slalomskih treninga brži od Ivice. Imamo dvije izvrsne generacije, 1992./1993. godište te 1995./1996., no s njima treba i sportski i financijski još godinama krvariti da bi se vidjeli rezultati u Svjetskom kupu.

Uvriježila se teza da nakon odlaska Kostelića, a pretpostavlja se da ćete onda otići i vi, slijedi potop hrvatskog skijanja?

- To su govorili već kad je otišla Janica, pa ne da nije bio potop, nego je Ivica postao najbolji skijaš na svijetu, osvojio je dvije olimpijske medalje i Male globuse, došla je i sljemenska muška utrka i postali smo najgledanija utrka Svjetskog kupa.

Koliko će bez Kostelića biti teško očuvati Snježnu kraljicu i poslije 2016. do kada je u FIS kalendaru?

- Vidjet ćemo. Čvrsto vjerujem da će se iz nadolazećih generacija slalomaša nešto izroditi, a osim toga, Ivica je već rekao da bi htio skijati i poslije 2014. godine.

Sjećate li se da ste potkraj 1998., stigavši s američke turneje na kojoj se Janica prvi put popela na postolje a Amerikanci je predstavili kao ‘hrvatsku senzaciju’, rekli da će Janica biti novi Goran Ivanišević?

- Stvarno se toga ne sjećam, ali očito sam dobro pogodio. Sretao sam Kosteliće 90-ih godina na skijalištima i doista je bilo situacija da su im se ljudi izrugivali, pitali se ‘pa što to oni rade, jesu li normalni?!’ Čak sam ponekad i ja možda pomislio nešto slično, i to Gips zna, nije to nikakva tajna. Međutim, što sam ih više promatrao, kako rade, s kakvom željom i posvećenošću, kako se razvijaju, to sam više vjerovao da mogu ostvariti veliki rezultat. Uostalom, da nisam, ne bih niti prihvatio Gipsovu ponudu da im se pridružim.

Je li i vas Ante Kostelić ‘fanatizirao’ svojim temperamentom i energijom? Čini se, kad se danas rezimira, da ste vi, otkad ste u Kostelićevu zahtjevnom projektu, na neki način izgubili svoj život?

- To je istina. Na kraju mi je skijaški projekt, Kostelići, drugi dečki i Sljeme, postao ne dio života, nego život sâm, ali ispunjen sam kad Ivica pobjeđuje, kad je Natko dobar, kad vidim Sljeme polizano i spremno za utrku. I ja sam fanatik, ali ne kao Gips jer je to nemoguće biti, on sve što u životu radi, radi sa svrhom i ciljem da bude još bolji na stazi.

Da završimo s Antom Kostelićem, budući da je on u izvoru svega. Razumijete li se danas gotovo telepatski i ima li on još energije i žara kao nekad?

- Gips ima nevjerojatnu energiju. Ima 73 godine i mnogo teži posao od mene, godišnje je 220 dana u pancericama na vjetru i mećavi. Danas se mnogo bolje razumijemo. Ja sam 1998. izašao pred njega mlad i relativno neiskusan, pa sam mu počeo soliti pamet i govoriti ‘možda bi trebalo ovako ili onako’, no vrlo sam brzo shvatio da je to nepotrebno, da Gips ima svoj način rada i da mu ja moram omogućiti najbolje uvjete.

Požali li vam se katkada da je Janica ipak napustila skijanje prerano?

- Mi o tome ne razgovaramo, ili vrlo rijetko. To je Gipsova bolna točka i dandanas ga u srcu stegne jer je vjerovao da je s Janicom mogao još mnogo toga osvojiti. Opraštajući se od skijanja, Janica je kao jedan od razloga navela kako želi da se tata posveti Ivici jer vjeruje da Ivica s tatom može napraviti velik iskorak. Tad mi se nije činilo da je taj njezin razlog toliku važan, ali iz današnje perspektive mislim da je taj razlog možda bio i jedan od presudnih da završi karijeru.

Velika gesta, odrekla se dijela sebe za brata.

Izvor:  Jutarnji.hr 01.11.2011.  -   Dalmacijaski.com