Oni su pisali historiju BH nordijskog skijanja: Fikret Jazic

Istorija Istorija skijanja u BIH Oni su pisali istoriju BH nordijskog skijanja: FIKRET JAZIĆ

Oni su pisali istoriju BH nordijskog skijanja: FIKRET JAZIĆ

OD TREBEVICA DO IGMANA

- ...Eh, kakvo je to vreme bilo. Kada gledam sa ove vremenske distance bili smo srećniji nego pametniji. Znali smo šta želimo ali ne i kako to ostvariti. Vodio nas je entuzijazam, upornost i ona prepoznatljiva mladalačka tvrdoglavost. Želeli smo sve i odmah, ako može juče, no onda bi dolazila na delo ona nasušna realnost... Stigli bi Slovenci u svoj svojoj raskoši i blještavilu, postrojili nas postrani i vrlo upečatljivo dali do znanja da su oni na redu, a mi kada za to dođe vakat. Volim reći: plivali smo maraton izmedu želja i stvarnosti. Onaj ko je smogao snage ostati na povrsini, taj je uspevao, isao dalje... - seća se svojih početaka Fikret Jazić, skijaš koji je uz svoje amidže Murata i Ahmeda pisao istoriju bosanskohercegovačkog nordijskog skijanja.

Roden je 11.11.1936. godine u selu Jazići pored Kalinovika. U šali govori da ga niko nije pitao gdje i kada će se roditi, a ni sam nema šta mnogo pričati o periodu najranijeg djetinjstva. Sjeća se dugih i hladnih zima, naj više snježnih mećeva i vremena kada ga roditelji kao i ostalu djecu nisu puštali iz kuće. Čudom se čudio amidži Muratu koji je kao duh na svojim daskama krstario bijelim prostranstvima, a da nikog ne pita moze li izaći vani. Divio se njegovoj snalažljivosti i nepokolebljivo odlučio da će kada odraste biti: ili amidža Murat ili amidža Ahmed.

- I ne samo ja. Djeca iz cijelog sela su pričala samo o njima. Kako Murat ovo, kako Ahmed ono. Međutim, u selu su im se divili i stariji. Sjećam se dobro da su navečer na sijelima pričali takve priče o njima da je svako od nas djece bar jednom poželilo da bude neustrasivi smučar. Oni nesto stariji dječaci dobrano su pamtili jednu Muratovu egzibiciju koju je samo on tako suvereno mogao izvesti. Prilikom jedne seoske utrke u Kalinoviku, pred samim ciljem, ispred njega u punoj brzini istrčao je nesmotreno jedan mališan. Kada se svi zatvorili oči videći neizbježan sudar, Murat je malo skrenuo, vješto podigao dječaka i unio ga u cilj. Ne trebam govoriti šta su sve pričali o njemu i kako su ga okivali u zvijezde. Za sve je bio heroj nad herojima, junak nad junacima. A koliko sam tek ja kao dijete zbog toga bio vazan i ponosan. Uuuuf... Gdje mi je bio kraj. Dakle, svima treba biti jasno zasto sam odlucio postati ne smučar, vec Murat ili Ahmed - sa sjetom u riječima priča Fikret Jazic dok drhtavom rukom prelistava slike svog rodnog sela.

- Kazem, imao sam srecu da su uz mene u najranijem djetinjstvu bili amidže koje su me direktno zarazili ovim sportom. U Sarajevo smo stigli neposredno pred Drugi svjetski rat. Stanovali sam na Širokači, padinskim dijelovima grada i neću posebno naglašavati kako je bilo moderno za taj vakat baviti se smučanjem. U stvari, kada grad obijeli to je bio i jedini sport kojim smo se mogli baviti. No, moj babo Hajdar nije želio da čuje kako gubim vrijeme smučajuci se. Koliko sam samo besanih noći proveo slusajući kako Murat i Ahmed ubjeđuju babu Hajdara da me pusti napolje, na snijeg. Za njega kao i za većinu ljudi to je bilo gubljenje vremena. Imate li ista pametnije da mu predložite, derao se Hajdar kao stariji. Nije se imalo novaca. Bili smo radnicka familija, svi na grbaci babe. Kada smo stigli na Širokaču, a bilo je to 1939. godine, sa svojih trinaest godina trebao sam razmišljati kako odmjeniti babu na muškim poslovima, a ne igrati se šejtana...

Auuu, moj Fikrete, moj sine, šta ti to uradiše, još mi odzvanjuju riječi majke kada bi me vidjela poslije prvih treninga. Išli smo na Trebevic, do Jahorine i nazad na Širokaču. Sve na skijama. Iz nas je liptio znoj.

Uz furunu znao sam se cijediti satima. Babo je radio i sva sreća nije to gledao. A majka, kao svaka majka. Skrivala je sve dokaze mog bavljenja sportom. Samo da ne vidi Hajdar, govorila je, sumnjičavo vrteći glavom. Amidže Murat i Ahmed bi me bodrili, cilj im je bio jasan: još jedan Jazić u ekipi.
Dobro se sjećam šta je značilo među rajom sa Širokače kada bih se pojavio sav važan na drvenjacima koje bi vezao žicom za noge. Muški su se divili, zagledali, udarali po ramenima u znak odobravanja, a ženske zbog kojih smo, iskreno to sve i radili, krajičkom oka bi nas motrile i uzdisale... Moj veliki jaran Mehmed imao je sestru Tevabu zbog koje bih na skijama otišao i na sjeverni pol. Kada bih saznao da ona dolazi i gleda nas, bio sam brži i od vjetra...
...Zimi Širokača je bila raj za liguranje. Tada nije bilo saobraćaja. Mi nešto stariji čekali bi da padne noć i isli bismo u osvajanje ženskih srdaca, ugledajući se na one starije. Što brze ligure, to bolji mladoženja, govorio je narod. E, sada, možete misliti što sam ja izazivao kod djevojaka vozeći se na skijama. Bio sam glavni dasa u mahali. Naravno, sve dok me babo nije vidio. Tada bih redovno dobijao nekoliko srditih porcija grdnje, ali na svu sreću tu su bile amidže... Nemoj Hajdare dirati dijete kada vidiš kako mu lijepo ide, govorili su. Pregovori su trajali mjesecima. Obično krenu po završetku jedne a nastave pred početak druge sezone. Ljeto sam provodio igrajući nogomet i samo majci mogu zahvaliti što sam ostao na smučkama. Ona je bila zadužena da u podrumu krije smučke i svu zimsku opremu. Babo ih nije smio vidjeti. Mislim da su 1949. godine amidže odlučile da idem na Brus, Trebević, ali sada javno, a ne tajno i da treniram bez obzira da li će babo za to saznati ili neće.
Tih godina u Sarajevu su bili popularne sletovi i parade. To je za sve bio glavni događaj. Murat i Ahmed bi govorili babi Hajdaru:
"Vidiš li Hajdare kako bi bilo lijepo da i Fikret bude u koloni, da predstavlja našu familiju...". "Znam, znam ali to su radnici i sportisti, a šta je naš Fikret...".
Fikret je odlučio da što prije završi zanat. Majstori u tadašnjoj tvornici motora bili su zarobljeni Nijemci, vojnici, nakon onog rata. Kada su saznali da učenik koji je došao na šegrtovanje i smuča prihvatili su ga sa svakim uvažavanjem.

- Skijanje je tada bilo jedan od prvih sportova u Njemačkoj i Austriji, mene su zbog toga posebno cijenili. Bio sam prijatno iznenađenje za njih. Cijenili su što se neko, u za njih dalekoj Bosni, bavi ovim sportom... Naravno, ja sam tada sanjao o pravim skijama, i sa preziranjem gledao na svoje drvenjake i žicu kojom smo ih vezali za noge. Amidža Murat je bio nedosanjani san a njegove prave skije zivotna nagrada...

lako u sedamdesetim godinama Fikret Jazić je još uvijek vitalan, posjeduje onu energiju koja ga je krasila cijeli život. Pamćenje ga, reče, dobro drži...

- Vojsku sam služio u Rijeci i zamalo se tamo nisam oženio, priča nadajući se da do njegove žene neće doći ova priča. Vojska kao vojska, morali smo se u nečemu dokazivati. Mene su voljeli jer su znali da ljeti dobro igram nogomet a zimi da skijam bolje od drugih. Na Platku se znalo okupiti po nekoliko "mladih drugarica" koje su me gledale i uživale u mojim vještinama na smučkama. Veliki vragolan bio je tada moj dobar prijatelj travničanin Miroslav Ciro Blažević, danas poznati nogometni trener. Niti je on tada znao da će biti ono što je danas, niti sam ja znao da ću početkom pedesetih godina biti zajedno sa njim u juniorskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Poštovali smo jedan drugog i bili stalni takmaci, a moj amidža Murat bi dodao i tokmaci. Naša trka je trajala nekoliko godina a završena je odlaskom Blaževića u druge sportove. Tada na Jahorini, na državnom juniorskom prvenstvu, Ćiro je bio prvi, a ja drugi. Borili smo se kao da nam je posljednja vožnja. Nikada se nije znalo ko će pobjediti. Ćiro mene ili ja Ćiru. Znam samo da je amidža Ahmet trčao za nama i ponavljao: djeco manite se ćorava posla... No, mi uistinu nismo nikog vidjeli. Kao da je neko iza nas pustio bijesne pse...

Kada danas pitaju zna li zašto je skijao i kakav je to užitak bio, Fikret se malo naljuti a onda shvati koliko mladi ljudi o tome ništa ne znaju. U stvari mladi i nisu imali kada upoznati one prave vrijednosti života na skijama, kaze Fikret. Mladima se nudi sasvim drugi svijet. Mediji su puni zabluda, ljudima se servira život nedostojan čovjeka. Imao sam tu sreću ili nesreću da preživim dva rata, tako da jako dobro znam razliku između dobrog i lošeg, veli iskreno. Mi smo u skijanje ušli jer je to bio način života, stil, razmislite kako se probiti iz jednog zavijanog sela u drugo, nije se moglo hodati, skije su bile jedino prevozno sredstvo. Znam reći će danas imamo motorne sanke, pa imam ih i ja, ali mi teško padne napamet da sjednem na njih i vozim se kada imam skije.

Što zelim reći ?
Nama su skije iz potrebe prelazile u ljubav, mi smo se znali jako dobro zabaviti sa njima. To najbolje možete vidjeti iz priče Murata Jazića. Pa, sve poslove u životu on je dobio jer je bio dobar skijaš i jer im je takav trebao. Dobri smučari su trebali vojsci, policiji, šumarima, poštanskim službenicima, brzom prevozu u hitnim poslovima, razvila se cijela teorija o potrebnim zimskim sluzbama...
Nikog od nas život nije mazio i pazio, bili smo osuđeni na borbu a ona nas je samo jačala. Naravno, mi smo znali kao niko prije nas voljeti na skijama, niko nije bio sretniji kada je trebalo izvesti dragu na skijanje, sretnici su imali dva para skija a mi mladi gotovo uvijek jedan par, kao muško ti si prvi, a tvoja draga iza tebe...

Ako vas interesuje zašto govorim čas skije i skijaši, cas smučke i smučari to je zato što smo tako i govorili. Uglavnom svih ovih sedamdeset godina dobro smo se razumijeli i nikada nam nisu bili potrebni prevodioci. Ne kaže se baš bez veze da su svi skijaši jedna velika porodica, obitelj, posebna sorta ljudi koja nije svoj zivot prepustila politici vec sportu i ušivanju. Znam, kazaće zluradi, a uvijek ih je bilo, da smo drugima prepustili teže stvari ali vjerujte nije tako. Samo dogme u zivotu stvaraju nepotrebne dileme. Uvijek je bilo onih i biće ih koji od grana ne vide šumu. Takvi smo, kakvi smo... Prijateljstvo je ono najvažnije što je stvarala svaka skija, svaki štap... No, da se vratimo sportu...

Prve skije darovao mi je amidža Ahmed. Bilo je to pedesetih godina. Sjećam se tada super modernih Salato vezova, doduše bili su na drvenjacima, ali i to je bilo nešto. Odlazim 1952. godine na Državno prvenstvo na Jahorinu. Nastupam u kategoriji omladinki i omladinaca. Takmičari su došli iz svih republika bivše Jugoslavije. Bili smo važni i prevažni, ponosni što smo izabrani da nastupimo. U bosanskohercegovačkoj reprezentaciji bilo je šest omladinaca: Rajko Tepavčević, Miroslav Blažević, Hamdo Zacinović, Pero Lucie, Fikret Jazić i zaboravio sam ime Kalajdžisalihoviću. Napravljena je staza Šator-Obućina kolibe-Poljice od pet kilometara. Došlo je mnogo svijeta da nas promatra, a mi kažem važni i prevažni, niko kao mi. Zaista je to za nas bilo nešto veliko. Od Bistričke stanice do Pala išlo se vozom, a onda pješke do Jahorine, do Doma armije. Imali smo osjećaj da smo bili na vrhu svijeta. Već tada smo postajali pobjednici. Vodila nas je neka posebna energija, nisu nam bili važni rezultati, važno je bilo završiti trku i pokloniti se publici.

Sjećam se da mi je Blažević koji je bio prvi, a ja drugi, dobacio namigujući kada smo primali nagrade: al' smo ih uzeli. A nismo, niko nikog nije uzimao, slavili smo svaku pobjedu kao da je nekog od nas. Bili smo dobri drugovi, prijatelji, jedan za drugog dali bismo sve. Nije bilo radija, novina, televizije, nije bilo ničega. U stvari, bilo je i novina i televizije i radija, ali to su bili mediji isključivo za važnije stvari, a mi nismo bili svjesni koliko smo zbog toga bili sretni, koliko nam je sport bio zdraviji, pošteniji i čestitiji...
- Nismo znali kako je Blažević kasnije govorio da koristimo moć medija. Tek u jednoj ili dvije knjige kasnije se spominje taj period. U stvari knjige su pisane, a mi smo odlazili trbuhom za kruhom. Dolazila su nova vremena, novi smučari.

Te godine dobio sam i dva para skija Tobovki, ušao sam u reprezentaciju Jugoslavije, otišao na pripreme u Sloveniju, trenirao nas je slavni Pogačnik. Sve se dešavalo kao na filmskoj vrpci. Ušao sam u svijet u kojem sam mislio da nikad neću biti. Lako se bilo na dobro navići, ali meni je kao sudbinski mač uvijek nad glavom visio babo Hajdar injegove riječi: a Fikret... šta je Fikret...?

Fikret Jazić je tada postao omladinski republički prvak, šesti u državi, ređaju se uspjesi... Ulazi u red najuspješnijih BH smučara. Međutim njegov babo Hajdar i dalje ponavlja onu: a Fikret... šta je Fikret...? Godine 1955. postaje prvak gradske oblasti, Republike ali i dalje odzvanja: a Fikret... šta je Fikret...?

Te riječi čuje i u Gorskom kotaru u Hrvatskoj, i u Mrkoplju...
Amidže Murat i Ahmed bili su ponosni. Fikret je bio na najboljem putu da potvrdi njihove riječi i obnovi njihovu slavu.

- Kako smo trenirali?
Ljeti su pripreme bile individualne. Najviše sam volio igrati nogomet, od onog na male golove do velikog na Skenderiji i Koševu. Zimi sam isao na Jahorinu, svaki slobodan trenutak provodio na Trebeviću, a kada sam ušao u reprezentaciju redovno smo odlazili u Sloveniju. Ne želim da na svakom koraku ističem taj momenat, ali tek su nas Slovenci znali cijeniti u onom pravom smislu riječi. Smučanje je kao sport kod njih bilo mnogo razvijenije zbog velikog uticaja Zapada. U Sloveniju smo išli vozom. Pamtim kako smo imali zadatak da voz zaustavljamo u Lasvi, u blizini Zenice, kako bi travničanin Pinjo Siradz mogao uskočiti. Radio je kao trgovac i uvijek je kasnio. Mi smo bili zaduženi da pratimo prugu i gledamo ima li negdje Pinje, a ako bismo vidjeli skije znali smo da je on i povlacili smo kočnicu, a onda bismo se pravili da spavamo kako nas kondukter i revizor ne bi izbacili. Tacno je da smo bili mangupi, ali oni fini, pozitivni... zato su nas ljudi i voljeli...!
Godine 1954., na Šari, održava se tromeč Srbija-Bosna-Makedonija. Takva vrsta takmičenja tada je bila popularna. Fikret Jazić je osvojio prvo mjesto u omladinskoj konkurenciji, a u štafeti sa Ahmedom Jazićem, Acom Boškovićem i Pinjom Siradžom bioje prvi...

- Znali smo šta i koliko možemo, ali ne šta hoćemo.
To govorim radi Ace Boškovića koji je u to vrijeme bio neviđeni talenat, no iz nordijskog skijanja je otišao u alpsko, privukle su ga lijepe priče. Svako od nas imao je egzistencionalnih problema. Život je neumitno pritiskao svakog od nas, a otud i riječi moga Hajrudina. Godine 1955. na Kopaniku održava se novi tromeč Srbija-Bosna-Makedonija. Prva je BiH, a u sastavu njene ekipe su: Pinjo Siradž, Ahmet Jazić, Rajko Tepavčević, Hamdo Zacinović, Ivica Katalinić i Fikret Jazić... Naredne 1956. godine nakon klupskog prvenstva na Crepoljskom i republickog na Perunu pored Vareša, Fikret dobiva poziv za odsluženje vojnog roka. Na dvije godine odlazi u Rijeku. S obzirom da dolazi iz Bosne ne priznaju nista od skijanja i uzimaju ga u atletsku sekciju. No, nakon pobjede na krosu Riječkog vojnog okruga brže bolje prekomanduju ga u sekciju kojoj i pripada - smučarima. Koliko su pogriješili vide na sve-armijskom prvenstvu u Skoplju gdje osvaja drugo mjesto...

- Grozno je kad se život počne poigravati sa tobom zbog niza tužnih i ružnih okolnosti. Ne znaš ni gdje bi, ni šta bi... Svjestan sam da mi je tada ime i prezime odmoglo da dobijem tretman koji ne zaslužujem. Uvijek je bilo, i iz životnog iskustva znam, da će biti zavidnih ljudi koji ne biraju niti načina, niti sredstava da dodu do cilja. Čovjek je osuđen na stalnu borbu, dokazivanje...

Kada se vratio iz vojske koja mu je pomogla da mnogo realnije sagleda stvari i svijet oko sebe, Fikret Jazić je znao da mora napraviti određene promjene. Bio je, kaže, ni na nebu ni na zemlji. U skijanju je ostvario zavidan uspjeh ali od toga nije mogao živjeti. Moralo se ići dalje. Gladna usta se ne hrane medaljama i diplomama.

- Nije bilo pitanje ko će koga napustiti, smučanje mene, ili ja smučanje. No, nisam mogao ostati samo smučanju posvećen, ali na takmičarsku scenu je stupio Safet, poslije Murata, Ahmeda i mene stigao je još jedan Jazić...

Fikret Jazić i Aco Bošković - SUSRET KOJI SE PAMTI
Na nedavno održanoj Izbornoj skupštini Ski saveza BiH srela su se i dva stara prijatelja: Fikret Jazić i Aleksandar Bošković.
Dva prijatelja, dvije slobodno mozemo reći, skijaške legende. Fikret je do današnjih dana ostao u nordijskom skijanju, a Aco Bošković je iz nordijskog prešao u alpsko skijanje gde je upisan zlatnim slovima...
- Meni moja porodica nije dozvolila da razmišljam o bilo čemu do o nordijskom skijanju, dok je Aco, prema potrebama, bio čas alpinac, čas nordijac, a kada je zatrebalo i skakač - kaze Fikret Jazić.