Evo prenosim ovde tekst o mojoj i Ogijevoj freeride vožnji u 3D koji je napisao Oggi :
Tog dana magla pretežno svugde u 3D, a samo su vrhovi bili okupani suncem, i kontamo da bi na strani ka Orelle moglo takodje da bude sunca. I zaista, penjemo se 3200m, na Cime de Caron, a gore na sve strane samo maglustina, vire samo Mont Blanc i kompanija "3000+" - a ka Orelle sunce. Nakacio bih sliku al ne znam kako se to ovde radiAl sipak - staza Combe Rosael koja vodi ka Orelle je zatvorena. Medjutim, na sredini staze se vide tragovi da je neko prosao, i pokusavamo da skontamo kuda su dosli. Par stotina metara dalje, nailazimo na tragove i skrecemo za njima sa staze. Sunce, cjelac, veseli, Patak puca fotke, sve kao s reklame. Medjutim poslije par stotina metara postaje jasno da tragovi ne vode onuda kuda smo namjerili, i da Combe Rosael ostaje iza brda. Postaje nam malo frka jer postoji mogucnost da staza vozi skroz u Orelle, koji je putem udaljen stotinjak km od naseg mjesta. Al sta je tu je, idemo dalje. Ubrzo ulazimo u oblak, i polako se navlaci magla. Skijamo i dalje i dolazimo u dolinu; magla postaje takva da ne vidimo prst pred okom. I da nema magle, sunce je vec zaslo za brdo: vec je pola 4. Nemamo pojma kud idemo, ostaje nam samo da pratimo tragove i da se nadamo da ovi ispred nas znaju vise nego mi. Imamo veliku srecu u dva pogleda: tragovi su svjezi i nema vjetra da ih zamete, i usli smo u maglu taman kad su tragovi presli na ravno, tako da se mogu pratiti. Nije nam vise do fotkanja, cutimo i Patak i ja, mozak radi ko lud, 300 scenarija u sekundi. U jednom trenutku Patak je skontao neku kolibicu na brdu, ali je ocigledno prazna. Niko ne progovara, ali obojica kontamo da bi mogla posluziti da se sklonimo preko noci. Ipak nastavljamo dalje, bice dan jos nekih pola sata-sat, valjda cemo izbiti negdje, vise nas nije briga je li Orelle ili Tunguzija, samo negdje u civilizaciju... Tragovi vode koso po planini. I konacno, u jednom trenutku izbijamo pored nekakvog jezerceta i drvenog mosta koji vodi preko njega, i na mostu se vidi znak - bar cemo moci da nazovemo nekog i kazemo gdje smo. I konacno, pored mosta - tragovi ratraka! A mi sretni kao mala djeca
Pratimo stazu, mota oko brda, i konacno vidimo neko naselje ispred nas. Nakon par trenutaka nedoumice gdje smo, konacno prepoznajemo LM! Ko je bio u 3D, zna o kakvom se potezu radi. Nas spust je trajao 40-ak minuta, bez pauze. Pitam Patka dal osjeca umor, kaze jok. A ni ja. Adrenalin je cudo
Evo ih i slike sa pogledom odozgo i našom rutom pravo u maglu.
Odgovor sa citatom