Skijanje na Durmitoru je fanastično ako je čovek spreman da "proguta" neke stvari, kao što su prastare i prespore žičare ( mislim na onaj dvosed, od koga je i povredjen pešak brži ), pri čemu je gornja žičara koja ide do vrha malo i jeziva ( ne samo zbog pogleda na onaj zgnječeni stari stub ). Realno, ako si prosečan skijaš, imaš samo jednu stazu, od vrha, preko "stanice", "medjustanice" ( gde se deli na dva kraka koja se spajaju na dnu ), pa sve do podnožja. I to je to. Kraj. Nema više. Za skijaše "plavce" ima i ona staza desno sa sidrom, ali je kratka.
Naravno, za prave početnike, tu je i Javorovača, dole u gradu.
Jezera su predivna, samo je pitanje do koliko njih se ( osim do Crnog) zimi može doći. Ja sam jednom bio i u maju, pa je bio metar snega i nije se moglo baš kroz šumu.
U svakom slučaju, prirodu vredi videti, a i ljudi su ok.
Ali, ako nemaš sreće, čućeš i neku "toplu reč" Grbovića, "vlasnika" ski centra ( i njemu sličnih ). Imao sam prilike da čujem kako je brutalno "poklopio" neku ženu koja se žalila na to što žičare počnu da rade pola sata kasnije, a toliko ranije i završe. Samo što je nije oterao u "tri lepe" pred svim prisutnima ljudima.
Takvo "divljaštvo" me je i oteralo sa Durmitora.
Šteta, jer je ono divna planina.
A dok toga ( i njegove ) "ne počiste" iz ski centra i ne dodje neki ozbiljan investitor, uloži u žičare i staze, od onoga tamo nema ničeg ozbiljnog.
Pa ipak, otići ću uskoro opet. Sve se nadam ...