Kad su avioni slijetali na Jezera
VRIJEME PROŠLO: KAKO SU DURMITORCI OTKRIVALI SKIJANJE I TURIZAM, I USPIJEVALI I U JEDNOM I U DRUGOM
Kad su avioni slijetali na Jezera
ND Vijesti, DRUŠTVO
January 11, 2009
Žabljak - Pod Durmitorom se još priča da je Radule Šibalić, kao dječak, prvog skijaša koga je u životu vidio opisao kao "čovjeka ispred koga se kreću dva pijevca kojima se iz snijega vide samo kljunovi".
Skijanje je u Crnoj Gori počelo krajem 19. vijeka i vezuje se za dolazak Norvežanina Fridriha Angela. Na Durmitoru su se skije pojavile nešto kasnije i brzo postale neophodan rekvizit. Po mnogima - revolucionaran, jer su omogućile lakše kretanje i bacile u zasjenak krplje, pomagala slična teniskom reketu, koje su vezivane za obuću i nijesu dozvoljavale dublje propadanje u snijeg (grezanje) prilikom hodanja.
Durmitorci su brzo shvatili da skije mogu biti i podesno sredstvo za zabavu. Što brže sletjeti, što duže skočiti, bio je cilj samoukih durmitorskih momaka između dva svjetska rata. Tek poneko je imao prave skijaške cipele i "fabrične skije". Većina ih je bila ručno napravljena od bukovih dasaka, diskretno savijenih vrhova, a umjesto vezova sa metalnim sajlama i oprugama bili su oni načinjeni od kože i opute.
Na ta vremena podsjećaju samo požutjele fotografije, a sve je manje i savremenika organizovanog skijanja, koje počinje polovinom prošlog vijeka, i formiranja smučarskog kluba "Durmitor".
"Imali smo tada 'Durmitor' sa oko 200 i gradski hotel 'Obnova' sa 30 kreveta. Tokom đačkih raspusta, u školu su unošeni kreveti, gdje su spavale grupe gostiju, a hranili su se u hotelu. Sa ove pozicije gledano, skromno, ali smo bili, osim Slovenije, najrazvijeniji u bivšoj nam domovini", prisjeća se Milenko-Mile Stijepović.
On je nekadašnji opštinski funkcioner, dugogodišnji direktor turističko-ugostiteljskih preduzeća, do penzionisanja direktor Nacionalnog parka "Durmitor", a sada vlasnik hotela "Javor".
"Još za kopnine hoteli bi se snabdjeli drvima, centralni podrum punila su burad žestokih pića, a samo bi pivo bilo dovoženo jednom mjesečno. Imali smo klanicu preduzeća, kao i sušaru za meso.U 'Durmitoru' je postojalo centralno grijanje, a peći 'bubnjare' u sobama 'Obnove' i jedna velika u glavnoj Sali, uz koju su uvijek bila složena drva. Od domaćih gostiju su najčešća klijentela bila vojna lica i oni koji vuku korijene iz ovih krajeva. Najzastupljenija je bila dubrovačka regija i Vojvodina", priča Stijepović.
Početkom šezdesetih je bilo sve više poklonika ljepota Durmitora. Lavinu turista je trebalo dočekati novim kapacitetima i ponudom. Uz punu podršku republičke vlasti, Žabljak tada investira u dvije ski - skakaonice i aerodrom na Jezerskom polju.
"Bila je to travnata pista gdje su svakog ljeta slijetali i uzlijetali manji avioni. Uz aerodrom su bile dvije ambijentalne zgrade za prihvat putnika. Karte su se prodavale u Turist birou u Žabljaku. Imali smo i autobus koji je saobraćao iz grada do aerodroma. Sve je odisalo disciplinom, kakva se može vidjeti na savremenim terminalima, ali je bilo i specifičnog durmitorskog šmeka, koji je opčinjavao putnike. Kako im razbiti strah, ukrcati ponekog više. Svaki putnik je čašćen pićem prije polijetanja", priča vajar Mićo Blagojević, prosvjetni radnik, ali jednako i turistički i skijaški.
On je tih godina sa koleginicom Dragicom Dedeić-Čubrilo bio aktivista u Turist birou, a šef im je bio Ignjat Žugić, čovjek koji je govorio nekoliko svjetskih jezika.
"Bile su to godine kada smo živjeli za naš grad i njegov procvat. U hotelu 'Durmitor' bila je diskoteka, jedna od najboljih u Crnoj Gori. Odisalo je sve skladom i harmonijom. Bila sam i planinarka, obišla mnoge planine, a umor jedne prijateljice iz Beograda, jedne vedre ljetnje noći ispod Bobotovog kuka, omeo me je da, prije svitanja, vidim svjetla tornja na Avali", priča Dragica Dedeić-Čubrilo, prva žena skijaški sudija u Crnoj Gori.
Nije to bilo pravilo, ali gradska omladina se, uglavnom, vezala za alpske, a seoska za trkačke discipline. U ski skokovima takve podjele nije bilo. Gotovo da i nema kuće u opštini bez medalje ili ukućanina koji makar jednom nije nosio takmičarski broj.
Pravi polet se desio nakon izgradnje ski-skakaonica, koje su prethodile državnim (jugoslovenskim) prvenstvima u nordijskim disciplinama 1962. i 1965. godine. Skakaonice je, do tada, imala samo Planica u Sloveniji.
"Slavni skakač Janez Polda je počeo učiti skakače, a trkače jedan od ponajboljih iz tog sporta Nikola Štrbenk", sjeća se tih vremena Naod Vuković, skijaški entuzijasta, jedan od petorice žabljačkih sudija na Olimpijadi u Sarajevu i tehnički delegat na 22. međunarodne trke.
On iz zaborava izvlači i priču o entuzijazmu sa kojim su se Žabljačani prihvatili organizacije državnog prvenstva u smučanju 1962. godine, čiji je pokrovitelj bio predsjednik Republike Blažo Jovanović.
"Morali smo se pokazati dobrim domaćinima, i taj test smo položili. Na velikoj skakaonici nije se bilo uhvatilo snijega, pa su ga mještani donijeli. Cijeli grad - čak i đaci iz škole - čepao je snijeg na doskočištu kako bi skokovi bili bezbjedni", priča Vuković.
Osim jednog Slovenca, svi su doskočili bezbjedno, a među njima i Žabljačani Božo Čvorović i Milosav Ćetković.
Božov skok od 46 metara i danas je crnogorski rekord.
"Ipak, naši skakači i trkači tada nijesu imali ni znanja ni iskustva za istaknutiji plasman", ne propušta da kaže Vuković.
On navodi da su se ekipe mnogo bolje pripremile za 1965. godinu. Tada je Andrija Baranin u trčanju zauzeo 14. mjesto, a štafeta omladinki sa Sandom Obradović-Kovačević i Anicom Baranin-Dedeić bila prva u državi.
Nemoguće je u jednu novinsku priču "smjestiti" sve uspjehe i imena durmitorskog skijanja, ali se pedesete na Žabljaku pamte po pioniru alpskog skijanja Radomanu Šamšalu, kome nije bilo teško na skijama ići na Jahorinu i Bjelasicu da bi se takmičio, a šezdesete po Vuku Šibaliću. On je zaslužni crnogorski sportista, koji je početkom šeste decenije minulog vijeka bio peti jugoslovenski spustaš.
Nakon državnih prvenstava na Žabljaku, uspjesi se nižu. Za ovu priču izdvajamo najslavniju crnogorsku trkačku grupu, Andriju Baranina i dva Tomaša, Jolovića i Grbovića, koja je ostavili sve iza sebe na državnom bijatlonskom prvenstvu 1966. godine u slovenačkim Dražgošama. Tri godine docnije, omladinac Jovan-Rajo Baranin je omladinski prvak Jugoslavije u slalomu, a Anica Baranin se okitila šampionskom titulom u trčanju na stazi u Mavrovu.
Sredinom osamdesetih angažovan je trener ski trkača. Stručnjak iz Poljske Tadeuš Jankovski je "stvorio" brojne visokokvalitetne trkače bez premca u Jugoslaviji. Omladinke Branka Tomčić, Milanka Baranin i Vesna Grbović bile su najbolje bijatlonke na Balkanu, a pionir Goran Grbović se vratio kući sa bronzanom medaljom sa nezvaničnog prvenstva Evrope u Poljskoj. Ratko Vujičić u alpskim i Radenko Vuković u trčanju odradili su ciklus priprema za Olimpijadu u Sarajevu.
Sredinom devedesetih na vrhuncu uspjeha žabljačko skijanje kreće u ambis iz koga niko ozbiljno ne pokušava da ga izvuče.
Turizam i dalje opstaje - više zbog neodoljivog ambijenta nego zbog ljudskog rada.
Od onog aerodroma na Jezerima ostala je samo ledina, na kojoj je sada teško i zamisliti avion, a kamo li ga vidjeti.
Sreten nagrađen "triglavkama"
Omladinci su 1965. godine skakali na maloj skakaonici. Nikome ni danas nije jasno kako je desetogodišnji Sreten Pejović u jednoj pauzi uspio da skoči. Skije, bukove daske duge oko metar, a skok dug 17 metara.
Takmičenje je gledao funkcioner Đoko Pajković, pripitao nekoga za dječakovo ime, i ubrzo ga darovao "triglavkama", tada čuvenijim od "elana".
Skočili najviše, a ostali bez bodova
Ekipa žabljačkih skijaša je 1981. godine učestvovala u zimskoj varijanti Igara bez granica u italijanskom centru Kavaleze. U jednoj od disciplina po dvojica su istovremeno skakali noseći balon koji bi se, pri doskoku, pocijepao na kaktusu. Što dalji kaktus to više bodova. Aleksa Petković i Zeko Vujičić skočili su dalje od najdaljeg kaktusa, ali sudije Gvido Pankaldi i Đenaro Olivijeri nijesu im dali bodove, jer balon nije pocijepan.
Skakaonice
Od dvije skakaonice, koje je, kako reče Naod Vuković, projektovao "dokazani prijatelj Durmitora Ratko Novaković", velika (šezdesetometarska) je bila kod hotela "Durmitor", a mala (tridesetmetarska) u gradu. Građene su u jesen 1961. godine. Brzu gradnju je omogućila konfiguracija terena, tako da su, prema sjećanju Vukovića, drvene konstrukcije zaletišta brzo sklopljene, izlivena su betonska odskočišta, a doskočni prostor su, pod stručnim nadzorom, radili mještani.
Nažalost, skakaonice su trajale samo do kraja šezdesetih. Ostali su samo njihovi temelji, da podsjećaju na vremena kojima se Durmitorci ponose.
Obrad PJEŠIVAC
Odgovor sa citatom
