Ste Foy samo za istinske ljubitelje bijelog

[Sapa]

5 kuca, jedna trafika, jedan apartmanski kompleks, 3 ski lifta i 25 km staze.
A kad se zna da se ovo gore pomenuto nalazi na pola puta izmedju Espace Killy i Para di ski (centri od po 350 i 430 km staza), na svega nekoliko kilometara od Tignes, onda se covjek nekako logicno priupita ima li smisla spominjati ovakav mikroskopski ski-centar.

Naravno da ima smisla. Ste Foy je walhala za skijanje po neuredjenim prostranstvima, pravi mali raj za obozavaoce backcountry aktivnosti. Tri pomenuta lifta daju direktan pristup vise stotina hektara ne uredjenog snjega. Dragocjenost ovog mjesta lezi u cinjenici da se do tog netaknutog prostranstva netreba pjesaciti satima, malo skretanje sa piste vec znaci direktan pristup u raj.
I mada je Sainte Foy bukvalno vrsta svetilista evropskog freeride naroda, u selo dolaze i 'obicni turisti' koji se sklanjaju od vreve ogromnih centara koji su u direktnom okruzenju.
Inace freeride ski-skole iz Tigensa i Les Arcs ove terene redovno koriste za svoje aktivnosti.

http://www.saintefoy.net/index.jsp?c=23276

[Sapa]

[QUOTE=Sapa;19119]

Dragocjenost ovog mjesta lezi u cinjenici da se do tog netaknutog prostranstva netreba pjesaciti satima, malo skretanje sa piste vec znaci direktan pristup u raj

U prosli cetvrtak 27 decembra sam se uvjerijo da je ovo u vezi pjesacenja, samo djelomicno tacno. Sedmicu sam proveo u La Rosiere-u, mjestu koje je za mene otkrice decenije sto se Francuske tice. Impersije o la rosiere i Espace St.Bernardo-skidomenu sam ostavijo na sajtu www.skimagare.info/forum, pa ako nekoga interesuje nek cita da se ne ponavljam, a i previse pisem.

Posto je la Rosiere udaljeno svega 10tak km od cuvenog Ste Foy, djavo mi nije dao mira, da ne odem i ne oprobam Ste Foy i spustim sa cuvenog Foglietta vrha. U la Rosiereu sam u nedelju popdne usao u kancelariju skiorganizacije Evolution 2, i vec u ponedeljak 25-tog decembra citavo jutro proveo sa njihovim offpiste-vodicem, 50-to godisnjim divojarcem, ljubiteljem svih aktivnosti vezanih za terene, lukavom lovokradicom, koja puca od energije i ubija u pojam svojim nevjerovatnim stilom skijanja i vodjenja ljudi kroz off-piste. Poslje prvog dana provedenog s njim, sam ga prozvao 'dzelatom'. Offpiste skijanje oko la Rosierea sam do u detalj opisao na sajtu skimagaradi, ali ipak da se jos jednom pohvalim da sam , prosao kroz Combe des Moulins, mjestu na kojem vjezba Manu Gaidet, freeride legenda iz La rosierea. Istina prosao jednim 'vjerovatno' puno manje leprsavim stilom i brzinom, ali za mene ne opisivo uzivanje i iskustvo, a turu zavrsijo skijajuci kroz guste shume u pravcu doline. To citavo jutro je bilo zaista uzbudljivo, ma fantasticno! ali mene je kopkao ste Foy; posto za Foglietta znam samo iz prica s interneta upitah vodica, da mi onako iskreno kaze, da li sam ja dovoljno dobar za te ledine kojima se samo spustaju ozbiljne freeride-ljudine, a ne tamo neki Sapa-amater. Veli; proso si Combe des Moulins i shume iza Roc Noir, dakle Ste Foy nije nista tezi za skijanje..............par dana kasnije se uspostavilo da laze ko pas

U srijedu vece sam zaspao prije 21:00, a u cetvrtak sam se probudijo u 2.30 izjutra, uzbudjenje. Nije pomogla ni topla kupka, ni topao caj/mlijeko, nisam mogao da zaspem, bio sam uzbudjen, ali onako sretno, ko da sam na drogama.

U 9:00 u punoj 'ratnoj opremi' cekam da me pokupi terensko vozilo koje ce me odvesti na najvecu ski-avanturu u mom zivotu. Sa zakasnjenjem od 15tak minuta dolazi jedna krntija od djipa na cijim vratima se jedva nazire 'evo 2'. Za volanom moj covjeculjak-vodic, onaj gorstacki, lukavi osmejak; pita je sam spreman. Ih reko; ko zapeta puska u lovokradice. Skije na krov: 5 pari (rosi b78, rossi b3, pocket rocket, Seth Vicous i naravno moj FOIL).

Avantura je vec pocela kod prve krivine na dole (spustanje autom skoro do u dno doline, a onda opet uzbrdo do Ste Foy-village), covjek vozi auto kao sto vozi skije: brzo, ostro, bez kompromisno, jedino sto je offpiste opasan samo za sebe, a u autu opasan i po, zna covjek poso; pustijo odma da mi radi adrenalin. U autu nas je petoro; 2 Francuza, jedan mladi Belgijanac, skiguide i ja. Vodic vozi ko da ga progone, kaze zakasnicemo na bus koji treba da nas odvede do ski-stanice Ste Foy. Parkiramo krntiju i hvatamo bus.........
Poslje presjedanja na 2 lskilifta, treci nas dovozi na naj visi vrh ski-centra ste foy 2620 m. Iza kucice pocinjemo 'skijanje uzbrdo' pa onda preskok preko nekog uzbudljivog brdasca, jos 50 metara i skijanje se zavrsa. Gore iznad nas Foglietta vrh (2930 mnv), ceka da ga osvojimo. Skije kacimo na ruksake, raskopcavamo pancerice, dobijamo primo/predajnike i......oko 10:15 pocinje 'setnja'.

Dan perfektan za pjesacenje, suncan, vedar, bez daska vjetra, pjesacimo preko kose sa koje je vjetar dobrim djelom oduvao snjeg, a tamo gdje snjega ima, postoje dobri utabani tragovi pa se pjesaci lako. Ja odnekud izvuko energiju pjesacim i ja bas ko neko magare. KAKVO UZIVANJE!!! Hodamo gledajuci u Mont Blanc s nase lijeve strane, stanes da se odmoris, okrenes se a na drugoj strani Le Grande Motte iznad Tignesa, jos malo se okrenes gledas u tri paralelna glecera iznad ski centra Les Arcs........Ko zna kad sam zadnji put isao ovako polako, ali sigurno, bez stresa. Upijam pogledom svaki od onih desetina vrhova oko mene, ja bi stao, sjeo zapalijo cigaretu, ali nema pauze, nas 'dzelat' hoce ritam. Ispod nas, s lijeve strane provalija, a s desne bijelo prostranstvo. Jedno vrijeme pjesacimo paraleno sa grupom francuskih turnish skijasa, koji na svojim Trab i Salomon skijicama prodjose pokraj Fogliette i izgubise se negjde u pravcu Italije.

Mada je visinska razlika svega 300 metara, a uslovi za hodanje savrseni, stizemo gore tek poslje 1 sat i 15 minuta, moram da kazem zahvaljujuci malom Maxime-u, super smjesnom Belgijancu iz Lijeza, strava decko, al ne moze da ide uz brdo pa ni za metar. Ja sam na moju srecu dva dana ranije odnjeo moje pancerice na prosirivanje, kazem na moju srecu, jer bih inace umro od bolava, nove, uske....odlicne samo za skijanje, bolne cak i za apres-ski, a o hodanju da i ne govorimo.

Na vrhu pravimo pauzu od "citavih" 5 minuta. Jedem na brzaka chips i chokoladicu, jos gutljaj vode. Jos jednom upijam pogledom one nevjerovatne planine oko sebe. Jean Luc, nas vodic, pita hocu da otvorim Fogliettu; reko hocu, gdje pocinjemo??? Kaze eto tu 'dole', gledam ga i mislim evo ga opet lokalni seljacki smisao za humor; prvi dan na freeride-u mi je reko da moram da skocim preko neke provalije; pa se poslje grohotom nasmijao i rekao da je naravno u pitanju bila sala. Mislijo sam da se opet sali, ali.......jok. Gledam u onaj prosjek na koji prvo moram da sjednem pa tek onda da pocnem da skijam. Pocetak . Moram reci da je u pitanju bio i jedna negativni psiholoski momenat. Citavo vrijeme smo se penjali na suncanoj strani, osoju, nema vjetra uzivas, onda odjednom trebas da se pustis u mracnu provaliju (u tom trenutku potpuno u hladovini),mislim da je strana sjever-sjeverozapad (ali slab sam s tim stranama svjeta, kako god tu vlada mrak). Vodic ode prvi, gledam ga skace ko divojarac kroz onaj duboki snjeg. Sjedam na rub prevoja, skije u snjeg, da se otkliznem u otvorenu strminu par metara dalje. Snjeg uzas!!! Pretvrd da bi imao ikakve veze sa puderom, a opet ne dovoljno tvrd da bi bio kompaktan, kao sto sam ga proteklih dana dozivjo u espace st.bernardo. Ovjde skije jedva probijaju kroz par centimetara tvrdu koru, Uzas, strma, duga i siroka padina ispod vrha. Moram da kazem ne strmija nego padine koje sam sa istim tipom skijao par dana ranije u combe des moulins, ali tamo je snjeg bio tvrd i skijalo se pa skoro ko na stazi......a ovaj snjeg ispod Fogliette, baaaa. Pustam se na dole, ko ronilac kad se baci s palube brodica u tamnu vodu isto tako za trenutak gubim orjetnaciuju. Poslje prvog shoka, malo frustracija, ma hocu ja ko u FR filmovima, u GS zavojima na dole, drugi zavoj skija se otkaci, moram reci bez razloga ( a nastimana vec ranije na 11 DIN), snjeg srecom na tom mjestu nije bio pre tvrd da odletim jedno 50 metara na nize, nego se zaustavim vec poslje 2,3 metra. Trazi skiju.

Hahhaha, sjetih se u tom trenutku kako sam ovdje na forumu objasnjavao metodu za trazenje skije u dubokom snjegu. Ako me je tada neko uzeo ozbiljno nek zaboravi. Na tom mjestu je toliko je strmo da se jedva odrzavas i sretan si sto nisi otklizijo jos dalje od mjesta gdje si pao, da ti ne pada na pamet da skidas drugu skiju i njom poprecno trazis onu pod snjegom. Trazijo par minuta, sa stapom nista. Vodic je srecom bio paraleno samnom na padini, dodje do mene pogleda gdje sam pao, zavuce ruku metar dalje od tog mjesta i izvadi skiju

Objasnjava mi da ne budalim i da skijam u kratkim zavojijma, u skokovima, jer na zalost ovo nije puder. Citava grupa se chupa u onom snjegu, inace dobar metar dubine (kad ponekad propadnes). Skijamo samo ispod stjena po 20,30 metara na dole, a ona brzo presjecemo otvorenu padinu. Opasnost od lavina tih dana je bila jako mala, ali vodic rece da se tu nije saliti jer je prestrmo. Ponosni sam vlasnik avalung-ruksaka, al sam zaboravijo da otkacim tu cjevcicu za disanje

Prolazimo strminu, padina postaje mnogo blaza, ali snjeg jos gori. Tamna mislis da si se navikao na snjeg; Naletis na zamrzlu povrsinu na kojoj skije moraju ici dobro na kant, ali vec par metara kasnije opet prosjecas kroz ledenu koru i propadas. 3,4,5 zavoja, stop. Nozni misici gore. Borba, ali Jean Luc drzi ritam, nema odmora dok traje obnova, jedini on vozi relativno lijepo i ritmicno, ali vidi se da nije sa lakocom. Taman sam se navikao na blazu padinu, sretan sto se rijesih one bijede ispod vrha planine, kad stigosmo do nekog suzenja; Kuloar i to klasika. Super izgleda po mojoj procjeni dug izmedju 70 i 100 metara, sirok 10 tak, strm dobro, nebih da spominjem stepene nagiba, ali bilo ih je puno u pitanju....u boljim uslovima savren da se nalozis, ali taj dan u tom kuloaru snjeg tvrd ko kamen, nije led, ali na granici. Stao sam na vrhu i paraliso se od treme da nekazem straha.

Prvi put u zivotu sam iskreno i casno iz dubine duse pozalijo sto ne nosim kacigu. Kuloar na polovini ide u krivinu, ne moram da spominjem sta se desi ako se gore padne, pa se veliko brzinom, ne daj boze naglavacke odleti do onih stjena. Vodic inace cjelo to vrijeme prilicno opusten, nas tada upozorava da skijamo extremno-pazljivo, veli: 'don't fall hier is no good for you head and the back'. Ja volim dobru salu, ali mi u tom trenutku nije bilo ni najmanje smjesno. Obozovam offpiste skijanje, nisam extrem, al se ne plasim strmih padina, ali ovo je bilo "malo" previse za mene, onaj kliski snjeg, u kombinaciji sa ostrim stjenama..............................

[Sapa]

..................'Use two battons''!!! Galami vodic odozdo, Skacem, a ukpijo se kao prut. Srce stalo, ne disem. 3,4 zavoja, pa stanem, pa opet 2 zavoja pa stanem, prodjoh prvi i zamakoh za otvor kuloara. Gledam iza mene dva francuza, a jean luc stoji na polovini procjepa i viche: Alez Maxime, Allezzzz!!! Maxime se ukipijo, stavijo rukavice na oci i vrti glavom. Vodic se pope do njega, uze ga za ruku i polako pocese da se otklizavaju na dole.

Prodjosmo kuloar pitam kako se zove i zaboravih na licu mjesta; Regnier ili tako nesto, ali bas nije ni bitno. Otvori se ponovo poljana, ne previse strma, snjeg i dalje tezak, ali vodic profura u punoj brzini pored nas: Freeeeeerideeeeeee!!!!!!!!!! Ode dole ko veliki, meni se odjednom povrati samopuzdanje i ja za njim u dugim zavojima. Prvi put toga dana stvarno freeride-osjecaj. Citava grupa sjece snjeg u punoj brzini, cak i mali Maxime. Ihaaaa, yes, ja, da, yupiiiii, skijanjeeeee. Prije nego sto smo stigli do puteljaka koji kroz sumu vode u sela u dolini bijasmo nagradjeni jednom mini-puder poljancetom, neka mikro-klima vlada u toj dolinici i snjeg mekan i suv ko barut, jedino poljance sa puderom je previse kratko da bi zadovoljilo nasu potrebe za pow-pow.

Stadosmo da sacekamo Maxima, Jean Luc gleda govanjca i tragove divljih zivotinja, pogled lovca, sjetih se da se njegova kuca na kraj sela zove "Lovokradica", u tom trenutku mi bijase jasno i zasto, gorstak, lovokradica. Kaze tragovi od Kokota, spustamo se kroz sumu, vodic ponovo staje, pokazuje oljustenu koru jednog drveta, govori da je u pitanju zivotinja, vidim i ja da je zivotinja, ali ja nemam pojma na koju on zivotinju misli (slab mi francuski skroz).

Kad sam pomislijo da je avantura zavrsila, vodic ponovo pojacava ritam: 'we go to catch the bus', prolazimo katunske kuce, prazne, prije bili katuni, sad renovirano u ljetnikovce, nigdje zive duse, hvatamo sumski put, na njemu stotine tragova od hodaca, neprijatno za skijanje. izlazimo na cistinu kod prvih sela, dzelat opet po gasu, slalomamo kroz vocnjake, skacemo preko kamenih ograda, a onda preko slozenih drva i kamneja, kroz dvorista i pored ulaznih vrata od kuca, to trazi tehniku bas ko pod Fogliettom. Mrtav sam od napora, ali je moja radost neopisiva, freeride ko sto sam ga uvjek zamisljo, skijanje dok bukvalno dalje ne moze. Stajemo na terasi ispred necije kuce. Tu su strme stepenice koje izlaze na 'glavnu ulicu'. Skije na rame i trci, uhvatismo autobus. Vozac isti kao i ranije tog jutra, cestita nam Foglietu, kaze nesto na francuskom, spominje 'kurazhe'. Mislim se u sebi; vala prijatelju i ja sam pod utiskom dje bijah i kud prodjoh i prezivjeh.

E da, da ovo ne zaboravim. Kad smo prosli onaj kuloar, profurali onu lijepu strminu i stali da gledamo govanca od Kokota, pogledam ponovo gore na taj kuloar i vidim dva skijasa. Stoje, stoje i odose desno, zaobidjose kuloar nekom otvorenom, cini se odozdo puno blazom strminom. Nisam imo vremena da se ljutim, al sam pomislijo sto nas onaj dzelat od vodica nije proveo tim putem nego nas namuci onim slomovratom, ali sta ces, neki ljudi su jednostavno sadisti i ne mogu protiv svoje prirode........:-)

Ponovo u kombiju sati je 14:00 ja gola voda, u ruksaku imam rezervnu majcu, al me mrzi da presvlacim, reko to cu kad stignemo u la Rosiere, noge trepere, vadim transceiver iz dzepa da ga vratim onoj divokozi od dzelata......on me gleda kaze 'eee, we go 2nd run'.

Da skratim, opet nije bila sala, prije nego sto sam mogo da kazem: neka fala lijepa ode ja sjest i na miru popusit cigaru, tj "idem ja ljudi kuci" (ono ko Kasika)......mi smo vec bili kod polaznog lifta na ski-stanici Ste Foy

10 minuta pauze, na pivu u autenticnu kafancugu pored lifta, toce Heineken za €3,- prva cigareta taj dan, ali ne stigoh je zavrsiti.....Allleeeezzzz, opet na lift. Ovaj put hvatamo krajnji lijevi lift la marquise koji nas nosi na 2400 metara kosi naporni spust iza kucice, snjeg sad jos tvrdji, opet izgubismo skicentar iz vida, Sav taj put je Jean Luc povremeno snimao nase akcije 'sluzbenom kamerom' ovaj put kad sam se dokobeljao nekog zaravanjka pokazah mu "u shali" srednji prst. Gledame kaze: 'we go powder now', ih reko ne se...i zivota ti, koji crni puder pa citav dan ginemo u ovom teskom snjegu, nemoj na ranu stajati.....kaze: yes, yes in the forres..........i stvarno prilazimo shumi a ono CJELAAAAAAAAAAC, mek, fin, drag. Pravo skijanje umjesto onog cupanja. Dodje mi da stanem, kleknem i cjelivam onaj svileni snjeg.

Odnekud izvuko snagu, valjda od onog jeda i patnje, ko drugovi partizani, otisno se skacem preko borica i stjena dobro prekrivenih snjegom, Jean Luc otiso ispod pa me snima godraaaa miiiiiiiiiiiii, imam ojsecaj da skijam ko zmaj!!!

(DVD mi je obecao isprziti jedan od francuza iz nase grupe, samo da to dobijem bi cu ponosan ko veliki freerider).

Super skijanje, ali suma sve gusca i strmija, a noge sve umornije. Lijevi palac se ukljestijo u lijevoj pancerici i pocinje ozbiljno da se javlja, ali skijam i dalje ukljucijo automatskog pilota, jedino Maxime i jedan od francuza voze plug izmedju onog drveca. Vodic pita jesam li cesce vozijo kroz sumu, kazem nisam (a to je i istina), samo je napucijo usne, klimno glavom, moram priznat da sam taj njegov ruralni tik dozivijo kao veliki kompliment. U jednom trenutku ih sve izgubim iz vida, odjednom sva snaga potrosena, lezim u sred sume vidim da smo jos previse visoko od doline i sela, a palac boliiiiiiiiiiii. Cujem dzelata, galami kroz drvece nesto na francuskom, nadjosmo se, ja izgledam ko da me je poplava izbacila, ljepse je biti mrtav, mislim. Dzelat pita jel sam ponjeo onu lampu sto se kaci na chelo..........veli: 'we go 3d run" i ja se tu odvalim smijati, vec se fata sumrak, sad znam da je shala u pitanju. Necu kako smo se dovukli do cistine, u tome nije bilo nikakvog shmeka, bolu u svakom misicu, gosti i onom palcu na lijevoj nozi, dosli mi da skinem skije i pancerice i bacim u jarak i bos sidjem dole.

Spustamo se puteljkom iz 'prve voznje', ja se okreno vozim switch, ne sto sam cool, nego mi se cini da me tada sve manje boli , rabih se i nemogu vise da ustanem, ali moram. Dodjo smo do kuca, par minuta hoda od parkinga gdje nas je cekala sluzbena krntija od evolution 2. Skinem jedva pancerice s nogu i zovem buraza da donese patike..................................
Tako se zavrsila moja Ste Foy avantura. Jedva cekam da ponovo odem u La Rosiere, uzmem istog vodica i popnem se na Fogliettu, ja i taj vrh imamo nekih racuna koje moramo da poravnamo

[Flexon]

svaka cast sapa drago mi je da si se tako proveo
citajuc su me koljena zabolila od napora
iako sam prestao da pusim skoro mi je doslo da zapalim
drago mi je da te vezovi nisu vise zajebavali
jer iskociti na 11 bez razloga nije sala
zato ja kazem uvijek uzeti ozbiljan vez lako je samnjiti din
ja se nadam ove godine sumskom skijanju...
i sve u svemu odlicno opisano

[oggy]

I ti si zbog toga propustio kafu???


Svaka cast, sto za pothvat, sto za review...

[Sapa]

Penjanje na Fogliettu

[Sapa]

Magarac i divojarac na vrhu Fogliette

[Sapa]

S lijeva na desno: Mont Blanc, Magarac i Divokoza-Dzelat. To je bio posljednji osmjeh na mom licu jer je 5 minuta kasnije pocelo spustanje niz Fogliettu

[Flexon]

mislio sam da si uzeo foil sa konzervativnom grafikom
neki dan sam vidio iste te i odlicne su
nego na cemu je skijao divojarac i koje duzine
posto je vidim covjek metar i sumska jagoda
ali se vidi na njemu da je neko koga nije lako pratiti
i nije zdravo pratiti

[wlad]

Banja, sledeće godine ti onda ostaje onaj HeliSkijing